Moje prvo pivo '80-ih je bilo odlično, a danas... Više baš i nije

Bila je druga polovica osamdesetih, mjesto radnje je otok Korčula, konkretnije, malena uvala s desetak kuća na kraju svijeta tamo negdje gdje sunce zalazi u more, uvijek se netko kupa i igra, a ribe same iskaču u čamac, više od pola dana vožnje o dalekog Zagreba. Čim bi mi tih godina u Zagrebu završila škola, tog petka u lipnju, odnekud bi kapnuo moj dida Kapno, kupio mi kupaće, borolete i još nešto što bi mu napisala baka, ukrcao nas na Marjan Express i ujutro bi se probudili na moru. Zora u Splitu, obavezno didino brijanje, tračanje uz kavice i moje Pipije, trajekt do Vele Luke s najboljom juhom i natur-šnicelom na svijetu, još 40 minuta vožnje barkom, i nasmijano lice babe s nekom morskom spizom koja je mamila sa stola. A ja, razmaženi jedinac, jedem samo hrenovke iz konzerve, parizer i mesni doručak. Nije im bilo lako... [caption id="attachment_3525" align="alignnone" width="660"] Prvom su pivu prethodili dani provedeni na Koručuli u polju i vrtu, na ribama te mijenjanju Alana Fordova za Zagore[/caption] Dani su prolazili u polju, vrtu, na ribama, mijenjao sam s lokalcima Alan Fordove za Zagore, a s godinama je brčkanje u plićaku zamijenio picigin, pa plivanje, ronjenje, praćke, osti, vesla, štapovi, parangal, sve dok jednog dana ekipa iz Beograda, Novog Sada, Bihaća i Zagreba nije došla na ideju da nakon kupanja kupimo – gajbu piva. Imao sam najdivnije roditelje na svijetu koji su mi dozvoljavali i previše, ali lokanje s nepunih 17, ako me pamćenje ne vara, i nije bila neka opcija. Svejedno, znatiželjan i uvijek raspoložen za istraživanje u eno i gastro svijetu (jednom ću vam opisati i kako smo jeli osušene cvrčke kako bismo zbarili Čehinje), pristao sam na davanje teško ušteđenih dinara u zajedničku kasu, i navečer je stvarno žuta plastična kištra bila u plićaku, koji je u nedostatku struje i leda glumio hladnoću. U njoj je bilo dvadesetak smeđih flaša sa srebrno zelenkastom etiketom na kojoj je pisanim slovima pisalo: Nikšićko pivo. [caption id="attachment_3526" align="alignnone" width="661"] U žutoj plastičnoj kištri u plićaku hladilo se Nikšićko pivo. Tih '80-ih godina slovilo je kao najbolje u bivšoj državi[/caption] U tom sam trenutku te večeri bio jako zaljubljen u Mariju iz Trsta, koja je bila zaljubljena u Marka iz Zagreba, dok je Ana iz Beograda gledala mene onako kako sam ja gledao u tu pivicu suzbijajući u sebi sve strahove koji bi se mogli desiti ako me starci skuže. No, znatiželja je bila jača, Gile mi je otvorio bocu, pružio i ja sam kucnuvši se sa svima nagnuo kao iz Svetog Grala... Mlaka gorka tekućina s previše CO2 što se nije uspio razbiti o stijenke čaše, koje nije bilo na pedalj od mora, napunio mi je grlo i stvorio pravi mali peckajući tornado. Podrignuo sam tolikom jačinom da je u kući sto metara dalje Barbi Peretu ispala kroštula iz usta, te sam nakon pokoje ispuštene suze svečano obećao da nikad više u životu neću to staviti u usta kad već ima taaako dobrih sokova za razrjeđivanje, amarene, malinovca, deita... Ali sam ipak popio do kraja da mi se ne smiju. [caption id="attachment_3527" align="alignnone" width="659"] Bili su te večeri na plaži prijatelji, gitara, djevojke i Nikšićko pivo koje je na Korčulu stizalo preko Dubrovnika[/caption] Marko je zbario Mariju, ja nisam zbario Anu, stvorila se gitara i smijali smo se i pjevali dugo u noć, a ja sam i ne znajući koliko ću im pažnje i vremena posvetiti kasnije u životu – tada popio svoje prvo pivo. Recimo da je bio 5. kolovoz 1987. godine. Nikšićko je pivo tih godina slovilo kao najbolje pivo u bivšoj državi, u Veloj Luci ga je uvijek bilo jer je dolazilo iz Dubrovnika, a Ožujsko, koje se punilo i u Splitu, nikad se toliko jako nije pelcalo u Dalmaciji, pa tako ni u mojoj uvali. Bilo je gorko, stvarno gorko, ozbiljno tamno bakrene boje, konkretno, jako, i nikako mi nije pasalo. Ali kad moraš dokazati da si muško, sorry... Da se muškost dokazivala ćevapima ili kolom, bio bih Petar Čelik, tadašnji sinonim za Conana koju godinu kasnije, a ovako, eto... [caption id="attachment_3529" align="alignnone" width="651"] Nikšićko je radila Pivara Trebjesa nazvana po planini iznad Nikšića, a ne po francuskoj pokrajini (pivaratrebjsa.com)[/caption] S ratom se škvadra raspala, Nikšićko je zamijenilo Karlovačko, a onda i Kaltenberg, a ja sam počeo ozbiljno voljeti kulturu piva, skupljati etikete, zapisivati i s vremena na vrijeme se ozbiljno zaljubiti. Počeo sam pisati o pivima u Kliku, Playboyu, Jutarnjem Listu i čak u Londonu završio tečaj za pivskog sommeliera. Jednom sam prilikom u potrazi za najboljim pivima Albanije s neumornim Igorom koji danas drži sjajan Craft bar X na Trešnjevci na putu prema Tirani stao u samoj Nikšićkoj pivovari. Bilo je to nekih 25 godina nakon prvog gutljaja. Uvijek me zanimalo odakle dolaze one nagrade kojima je bila okićena etiketa, mislio sam da je ta neka „Trebjesa“ pokrajina u Francuskoj, ali se ispostavilo da je to planina iznad Nikšića, što se i danas prepričava u pivovari, gdje smo se uz društvo iz crnogorske MENSE, logično, zadržali više od planiranog. [caption id="attachment_3528" align="alignnone" width="659"] Varionica, Zmajska, Nova Runda, Medvedgrad... uvjerili su me kako nisam više za industrijske lagere (varionica.com)[/caption] S godinama mu je kvaliteta slabila, kasnije se Nikšićko punilo i u Srbiji, Mađarskoj, BIH, i danas, kad ih je kupila neka korporacijina korporacija, ponosno stoji u istom hladnjaku kao i nekoć joj najveća suparnica – Žuja. Čak je i cijena za kauciju ispisana kao „Boca od Ožujskog“. Okus? Onog trena kad su na vrata zakucale Zmajska, Nova Runda, Varionica, Medvedgradi i drugi, prešao sam na mlađu stranu i nekako sam sebe uvjerio kako sam prestar i preranjene jetre da bih pio industrijske lagere. Pa sam u zadnjih pet godina popio tek jednu-dvije, čisto da se prisjetim na taj divan dan tinejdžerstva i ulazak među muškarce. I po tome će mi zauvijek biti broj jedan, hvala joj na tome...